Svetozar Borojević – crtica povodom stote godišnjice smrti

Ove godine, 23. svibnja, navršilo se punih sto godina od smrti feldmaršala Svetozara Borojevića¹. Iako nije bio Požežanin, niti iz požeškoga kraja, Borojević je na neki način vezan i za naš kraj. U Požegi i okolici je boravio najmanje dva puta za vrijeme vojnih vježbi (1907. i 1910.), a pod njegovom komandom borili su se i ginuli vojnici iz našega kraja. Želio sam se više posvetiti Borojeviću i njegovim vezama sa našim krajem, ali zbog obaveza i trenutne situacije sa Coronom to nažalost nisam uspio. Prelistavajući neke zabilješke prisjetio sam se jednog zanimljivog teksta kojega je Ivan Jakovina² objavio u svojoj knjizi “Svaštara Maloga Pajde”³. Tekst je vrlo zanimljiv i vrijedan, pa sam odlučio iskoristiti ga povodom ove obljetnice. Za nas Veličane posebno je interesantno što je Borojević ostavio traga i u našem selu. Svi oni koji žele saznati više o feldmaršalu Borojeviću mogu pronaći mnoštvo podataka na poveznicama ispod teksta.

Stara ložionica

18.11. ove godine navršava se 106 godina od izgradnje i puštanja u promet pruge Požega-Velika. Nije okrugla godišnjica, ali koristim i ovu priliku da ukažem na jedan „problem“.

Božićne čestitke

Prije nekog vremena od kolege Vjeke dobio sam na poklon, jedan bunt čestitki. Našlo se tu čestitki za razne prigode i blagdane, za Uskrs, za imendane te za Božić. Preslagujući prije neki dan kutiju sa mojim starinama, “naletio” sam i na te čestitke i pomislih zašto ih ne pokazati i drugima, a i Božić je uskoro.

Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

Ovaj kratki članak trebao bi ukazati na dio lokacija u gradu Požegi i njenoj bližoj okolici na kojima se nalaze posmrtni ostatci poginulih ili ubijenih pripadnika  poražene Hrvatske vojske na završetku II. svjetskog rata, ali i u razdoblju nakon njega. Većina ovih lokacija gotovo je nepoznata široj javnosti, kao i detalji oko stradavanja.

Ovaj popis nije konačan i nastao je na temelju jednoga moga većeg projekta o žrtvama II. svjetskog rata i poraća koji još nije završen. Uz mjesta stradanja u članku je obrađena i spomen ploča u novoj Požeškoj gimnaziji. 

Prilikom pisanja članka koristio sam se dostupnom literaturom, te arhivskom građom iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, odjel u Požegi.  U ovom članku nisu navedeni pojedinačni izvori i sl. no koga zanima može mi se obratiti i vrlo rado ću mu dostaviti originalnu verziju sa svim navodima.

Ovaj članak, tj. popis, u budućnosti će sigurno doživjeti reviziju i nadopunu. Naime, vjerujem da sam uspio obraditi tek jedan mali djelić literature i  arhivske građe koji bi mogao biti koristan za ovu temu. Također bi bilo vrlo korisno da se izvrše sondiranja i iskapanja pojedinih lokacija, jer se ovako većina informacija temelji na iskazima svjedoka i za sada oskudnim informacijama iz arhivske građe.   

Ukoliko koji čitatelj ovog članka ima kakvu konstruktivnu kritiku na ovaj članak ili ima kakav podatak koji je voljan ustupiti, dostupan sam na e-mail: drago.stokic@gmail.com 

Da se nikada ne zaboravi

Dugo sam mislio da sam ovaj tekst zauvjek izgubio ili da sam sam ga možda samo sanjao… srećom, prošlog proljeća sam spasio dva stara hard diska i danas sam ga uspio “locirati”.

Ovaj tekst je zanimljivo svjedočanstvo iz prve ruke, mladića koji se kao izbjeglica našao u našoj Velikoj. Vrijedno ga je podijeliti i sačuvati kao vrijednu uspomenu na jedna teška vremena.

Tekst je prenesen  iz internet izdanja Derventskog lista iz 2002. g.. Autor teksta je Elvedin Hadžihasanović – Šiljo.

Da se nikada ne zaboravi
“POGLED PREKO RAMENA”

U ovom prilogu želja mi je pisati o ljudima i vremenima, te stvarima koje dolaze na površinu samo onda ako neka “golema” nevolja zadesi te ljude i prostore na kojima žive. Neće ovo biti vraćanje filma unazad da bi se pokušali dobiti odgovori ko je i za šta kriv-ko je uticao da nam se desila kataklizma ovakvih razmjera. Svađu je uvijek lako započeti, pogotovo među nama Balkancima. Kako ljude spominjati i hvaliti po njihovom dobru-to je kod nas, skoro pa, nemoguće. A vjerovali ili ne, i to se nekada zna desiti. Obično se desi onda i tamo gdje se čovjek najmanje nada, tamo gdje ni ne pomišlja da će mu biti pružena ruka dobrodošlice. Ovo je priča o jednom takvom slučaju koji se desio dok smo prolazili kroz najcrniju fazu svog postojanja, raseljeni i protjerani sa vlastitih ognjišta, poslani negdje odakle se više nikada ne bi trebali vratiti. Priča je ovo o Slavonskoj Požegi, o selima oko nje i predivnim ljudima koji, u teško vrijeme i za njih same, pronađoše dodatni atom snage da pomognu Bosancima, da pomognu Dervenćanima.

VOĆIN – 25 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA NAD HRVATSKIM CIVILIMA

Ovaj članak je napisan za i objavljen na stranicama www.croatiarediviva.com povodom 25 godina od stradanja voćinskih civila od strane četničkih bandita. Kako se Voćin nalazi blizu Velike smatram da ima smisla ga objaviti i na ovim stranicama.

Ove godine navršava se 25 godina od strašnog zločina nad civilima u Voćinu i okolici koji su počinili četnički banditi 13. prosinca 1991. godine.

Braća Antun i Stjepan Radić

Htio sam nešto napisati povodom rođendana dvojice istaknutih politačara, Antuna i Stjepana Radića, ali odlučio sam ne donositi faktografske činjenice koje se tako i tako mogu naći i na internetu. Onaj koga zanima nešto više o čistim činjenicama, a ne želi uzeti knjigu u ruke, može skoknuti na:

70. godina je prošlo….

Sedamdeset se godina navršava od kraja krvavog drugog svjetskog rata. U subotu 16. svibnja obilježiti će se i stradavanje hrvatskoga naroda na Bleiburgu i Križnom putu….

Krvavi danak toga rata platili su i župljani župe Velika. Ginuli su kao vojnici, ali i kao civili. Neki su dostojno sahranjeni dok se za neke ne zna gdje im je grob. Neke žrtve još uvijek imaju obitelji, a neke su obitelji nestale iz našeg kraja iz raznih razloga.

O onima koji su poginuli kao hrvatski ili njemački vojnici, nakon rata se nije smjelo govoriti. Mnogi su pali u zaborav, a nekima nikada nije odan dužan pijetet…

ZLATKO EICHER (EIHER)

Da li je netko čuo za ovoga glumca i pjesnika iz Velike?

Ja sam slučajno naletio na njega u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice VDJ Jahrbuch 2003. Tamo stoji kratko: “Zlatko Eiher, rođen 1900. u Velikoj. Završio Gimnaziju u Požegi. Glumac i pjesnik u Zagrebu. Umro 30. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.”

U online dostupnim izvorima daljnjim istraživanjem nisam pronašao mnogo. Sin je veličkog učitelja Milana Eichera i osnovnu školu je polazio u Velikoj. 1919. je maturirao u požeškoj Gimnaziji. 1927./1928. bio je u zagrebačkom teatru. I to je to… više nigdje ništa, barem za sada. Bilo bi lijepo pronaći nešto više o ovom našem suseljanu, a možda je negdje ostalo nešto sačuvano od njegovog pjesničkoga stvaralaštva.