Da se nikada ne zaboravi

Dugo sam mislio da sam ovaj tekst zauvjek izgubio ili da sam sam ga možda samo sanjao… srećom, prošlog proljeća sam spasio dva stara hard diska i danas sam ga uspio “locirati”.

Ovaj tekst je zanimljivo svjedočanstvo iz prve ruke, mladića koji se kao izbjeglica našao u našoj Velikoj. Vrijedno ga je podijeliti i sačuvati kao vrijednu uspomenu na jedna teška vremena.

Tekst je prenesen  iz internet izdanja Derventskog lista iz 2002. g.. Autor teksta je Elvedin Hadžihasanović – Šiljo.

Da se nikada ne zaboravi
“POGLED PREKO RAMENA”

U ovom prilogu želja mi je pisati o ljudima i vremenima, te stvarima koje dolaze na površinu samo onda ako neka “golema” nevolja zadesi te ljude i prostore na kojima žive. Neće ovo biti vraćanje filma unazad da bi se pokušali dobiti odgovori ko je i za šta kriv-ko je uticao da nam se desila kataklizma ovakvih razmjera. Svađu je uvijek lako započeti, pogotovo među nama Balkancima. Kako ljude spominjati i hvaliti po njihovom dobru-to je kod nas, skoro pa, nemoguće. A vjerovali ili ne, i to se nekada zna desiti. Obično se desi onda i tamo gdje se čovjek najmanje nada, tamo gdje ni ne pomišlja da će mu biti pružena ruka dobrodošlice. Ovo je priča o jednom takvom slučaju koji se desio dok smo prolazili kroz najcrniju fazu svog postojanja, raseljeni i protjerani sa vlastitih ognjišta, poslani negdje odakle se više nikada ne bi trebali vratiti. Priča je ovo o Slavonskoj Požegi, o selima oko nje i predivnim ljudima koji, u teško vrijeme i za njih same, pronađoše dodatni atom snage da pomognu Bosancima, da pomognu Dervenćanima.Restoran-Mališčak

Godina je 1992. Na željezničkoj stanici u Osijeku pogledom tražim voz koji ide za Požegu i Veliku. Predivan je dan na kraju ljeta, a godina ne može biti teža. Samo godinu dana prije posljednji put sam vidjeo svoj rodni grad, koji tada nije izgledao ništa bolje od gradova iscrpljenih i opustošenih ratom, gradova koje sam samo imao priliku viđati u ratnim filmovima. Ovdje u Osijeku pokušavam nastaviti svoje školovanje, mada mi glavom zuje totalno drugačije stvari od onih vezanih za knjigu i učenje. Sve je nestalo preko noći, sve što je imalo neki smisao. Svoj život sada, i po prvi puta sam i bez ičije pomoći, pokušavam sastavljati kao rasuti mozaik- iz malih komadića, iz ničega, dio po dio do nečega što nemam pojma šta bi trebalo na kraju predstavljati. Teško mi je kao i milionima drugih, ali se ne predajem-nastavljam živjeti onako kako najbolje umijem.

U vozu uobičajena gužva. Vikend je i iz svakog kupea dopire smijeh i graja đaka koji putuju kući. I ja bih se smijao, ali mi to ne polazi za rukom. Oni idu svojim kućama, a ja idem … Sjedim do prozora i pogledom pretražujem prelijepe slavonske pejzaže. Ravnica pukla dokle god oko može sagledati. Sve izgleda u svom najboljem svjetlu, kao da je neko ovaj krajolik spremao za izložbu ili za stranice turističkih kataloga. U daljini spazih obronke planina i pomislih da ovaj voz tutnji u pravcu Bosne. Misli se vratiše u doba kada sam iz Osijeka odlazio kući da s roditeljima i prijateljima provedem zajedno nekoliko dana. Mama bi obično pravila moja omiljena jela i prala veš kojem je samo ona mogla dati onaj miris koji sam često na vježbama i predavanjima znao tražiti u čistoj majici ili košulji. On je uvijek nekako opominjao da sam od ljudi koji su neopisivo puno vezani za rodni grad i koji se, bilo gdje da krenu, uvijek tamo moraju vratiti.

Iz mojih lutanja me prenu glas konduktera koji obznani da dolazimo u Slavonsku Požegu. “Dakle, to je ta Požega sa svojom Zlatnom dolinom. Izgleda sasvim pristojno i neobično čisto”. Austro-ugarske građevine predivnih fasada i ornamenata uvjeriše me da grad mora imati neku tradiciju i kulturu. Gdje god je ta monarhija provukla svoje prste, gradovi i naselja su doživljavali ekspanziju-bilo da je riječ o industriji, ili obrazovanju i kulturi. Sve oko mene se čini toliko pitomim i mirnim, i kazuje da bi ovo moglo biti odlično mjesto da se čovjek skloni od zla bilo koje naravi.

Voz se gotovo isprazni i samo nas nekoliko osta da do kraja dovršimo njegovo putovanje koje prestaje u Velikoj. Pitam se šta me očekuje u tom kraju, a najviše razmišljam zašto selu dati ime Velika kad se cijelo može prepješačiti za nekoliko minuta? Nikada do tada nisam proveo više od par sati u nekom selu i sebi nisam mogao dočarati atmosferu koja, ustvari, u selu vlada. Tu znatiželju ću pokušati zadovoljiti kasnije, sada prvo hoću da vidim roditelje i rodbinu.

Voz se lagano zaustavi i pogledom potražih oca koji me trebao dočekati na stanici. Vidim ga kako i on pogledom traži mene. Izgleda nekako previše miran, skoro ravnodušan. Ja ga poznajem odlično i znam uzrok njegove mirnoće. Na ovoj posljednjoj stanici moga putovanja, pronađoh luku u kojoj se očev brod, sa svim njegovim ambicijama, u nezapamćenoj oluji, nasukao na kameni hrid.
“Tata moj”- rekoh i nekoliko sljedećih trenutaka provedosmo u zagrljaju. Vozimo se prema maloj kući na kraju sokaka u kojoj su pohranjene sve moje derventske uspomene. Od njih najvrijednije su moja majka Sajda, mama i tata, mamine sestre, rođaci i rodice. Nije puno, ali je spoznaja da su svi živi i zdravi nešto što nadomješta sve ono materijalno što smo izgubili. Svi smo skupa na prelijepoj verandi ispred koje hući malena riječica. Mama je opet spremila sva moja omiljena jela, pričamo i smijemo se. Teme zamijenjuju jedna drugu, ali u svakoj se provlači ista misao- hoćemo li se uspjeti povratiti i doći opet na svoje? Tu noć opet nisam spavao. Previše se brinem o svemu, a u ovoj sobi gdje nas spava osmero, toliko je puno razloga da ne mogu mirno zaspati.

Sljedeći dan bio je posvećen da saznam sve o Velikoj. Mislio sam da će jedan dan biti dovoljan da naučim sve što se o njoj naučiti može. Tu sam se dobro prevario. Dok hodamo po seoskom putu razgovaram s tatom o prošlosti Velike. Prstom mi pokazuje ostatke turske tvrđave-dokaz da je civilizacija ovdje utemeljena već jako rano. Na drugom brdu, vide se krovovi planinarskog doma, ispod kojeg se plavi voda iz dva prekrasna bazena. Priča mi da su derventski rukometaši tu dolazili na pripreme i da je ovaj kraj već odavno bio poznat Dervenćanima. Dolazili su tu da uživaju u pitomom krajoliku i da se kupaju u termalnim vodama. A onda tata poče priču o nečemu što u ovo vrijeme nisam mogao ni zamisliti. Počeo je pričati o ljudima, mještanima, a sve ono što mi je u tom trenutku pričao, danas me tjera da pišem ovaj članak i da kroz riječi u njemu, iskazujem jedno najveće HVALA tim ljudima koje je sam Bog poslao da nam pomognu. A oni su stvarno to i uradili.
Nekom igrom slučaja, prilikom napuštanja Posavine, ogroman broj izbjeglica potražio je sklonište na požeškoj opštini. Sva sela i naselja oko Požege primili su te izbjeglice i primili ih bolje nego da su otišli kod rodbine. Zašto?- odgovor tada nisam znao. Međutim, kada sam bolje upoznao te ljude, svojim srcem i ponašanjem, oni su mi objasnili i odgovorili na sve.

Odmaralište “Mališćak” bilo je u to vrijeme jedan ogromni prihvatni centar za sve one koji nisu imali, ili nisu znali, gdje. Iako taj kraj ostvaruje veliki prihod od turizma, Veličani su odlučili dati to odmaralište izbjeglicama. Upravnik centra, gospodin Zelenika, postao je otac za mnoge koji su tih godina prošli kroz njega. U centru je organizovana i kuhinja, tako da niko u tom centru i izvan njega, nije smio biti gladan. Jedan podatak, međutim, naveo je kod mene buru emocija i, priznat ću, naveo me da plačem. Naime, ne znam kako i čijom inicijativom, u selu je postojala prećutna obaveza da svako domaćinstvo donira hranu i pomoć za centar. Svi su davali koliko god su mogli. Sjetit ću se samo porodice Rončević. Imali su pekaru iz koje je svaki dan za centar odlazio najbolji kruh u požeškoj kotlini. Pored norme koju su isporučivali dnevno, Zdenka i Stipo; vlasnici; uvijek su stavljali dvadesetak kruhova više, da se slučajno ne bi desilo da fali. I to sve bez ikakve nadoknade. Kompletna porodica Rončević, po mom mišljenju zaslužuje najviša odlikovanja za humanost koju čovječanstvo može dodijeliti. Od prvih izbjeglica koje su došle u Veliku, do onih koji su se tamo zadržali samo nekoliko dana, ova porodica je bdjela nad svakim, i slobodno mogu reči, nad svakim pojedinačno. Pomoć, koji su oni dali u svakom pogledu, za mene je vrijednija od pomoći svih zemalja svijeta- njihova pomoć je dolazila iz srca, a srca tih napaćenih izbjeglica to su i te kako znala cijeniti.
Ono ljudi što nije moglo stati u centar, smjestilo se po okolnim vikendicama i kućama, čiji su vlasnici nesebično ustupili njihovo korištenje sve do onda dok je to potrebno. Moram spomenuti i lokalnu Šumariju koja je svako izbjeglo domaćinstvo snadbjela ogrijevom. Taj kraj je inače bogat i po plodovima prirode. Otkupna stanica je otkupljivala žireve i gljive pa su tako izbjeglice uspijevale zaraditi i neki dodatni prihod.

Dervenćani; a njih je pored izbjeglica iz Jajca i iz skoro svakog mjesta u Posavini bilo najviše; nisu mogli a da na ovu dobrotu ne uzvrate dobrotom svojstvenom Dervenćanima. Pomagali su u svim poljoprivrednim i sezonskim radovima, pokušavali su pomagati lokalnoj školi, a sve ustupljene objekte i vikendice održavali su u neobično čistom stanju, tako da su ih vlasnici molili da nikada odatle ne odu. Mjesni župnik, gospodin Mirko Roginić, važio je za najveći autoritet u selu. Ako tu nešto nije štimalo, on bi to otvoreno govorio na svojim misama. Njega su se pribojavali svi mještani, ali niko nije ni pomišljao da ga premjesti u neku drugu župu- svjesni valjda koliko taj čovjek znači za Veliku. Vrlo je često spominjao izbjeglice iz Bosne kao primjer kako čovjek treba da živi i da se vlada i u vremenima toliko teškim za ljudski rod. Dotićni gospodin preko 20 godina radi na obogačivanju mjesnog Muzeja koji djeluje pri župi, i tu možete saznati kompletnu istoriju toga kraja- od samih početaka pa sve do danas. On je angažovao moga oca da slika pejzaže Velike, te tako sada i u tom muzeju, možete pronaći djela jednog Dervenćanina. Večina radnika Elektro disribucije iz Dervente zatekla se u Velikoj nakon prelaska Save. Sa sobom su donijeli i nešto od opreme i elektro materijala. I možete se kladiti da se taj materijal dobro potrošio. Veličke ulice su dobile najbolju rasvjetu otkako to selo postoji, a radnici koji su to omogučili važili su za vrlo priznate ličnosti u selu i mjestima gdje su radili.

Primjera kada su jedni pomagali drugima, i obratno, ima toliko puno da ove stranice slobodno mogu jednog dana prerasti u knjigu. I opet, kada bi se tome posvetila najveća pažnja, mnoga dobra djela ostala bi nekazana. Iako u Veliku nisam dolazio često, svakom tom putu sam se radovao kao putu kući. Konačno je moje pitanje o imenu Velika dobilo svoj odgovor. Mora da ga je neko dao inspirisan veličinom ljudi koji u Velikoj žive.

2001.godine oženio sam ženu svoga života, a zamislite gdje smo proveli naš medeni mjesec? Naravno u Velikoj. Izbjeglica tamo više nema. Mnogi iz tih dana vratili su se kućama ili su svoje nove Dervente, Odžake, Jajca…, pronašli širom svijeta. Sreo sam ponovo ljude, meni toliko drage, ljude koji su se pokazali kao dobrotvori tada, ljude koji će to ostati bez obzira na sve. Oni su me naučili toliko puno. Dokazali su mi da različite vjere i religije ipak mogu egzistirati u koheziji pod bilo kojim uslovima ako želja za to postoji duboko u nama. Treba toliko puno da se odreknemo glupih- kolektivnih principa po kojima nas uče da živimo. Treba, ustvari, tako malo da ljudskost progovori iz nas. Stanovnici požeške opštine i Velike, najbolji su primjer za to. HVALA VAM!!

Jedna misao o “Da se nikada ne zaboravi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s